TAJ PRENJEŽNI DJEČAK

Taj prenježni dječak      Sophie, glavna junakinja ove priče, živi sama s majkom. Jednog dana u njen život ulazi totalno nepozvani i nepoželjni gost – dječak Quentin koji je ujedno sin dečka njene mame.  On je Sophina totalna suprotnost – zidovi sobe su mu crni, povučen je, a čak ne ide niti u školu,  što Sophie daje još jedan razlog da mu se naruga. Nakon duljeg vremena, Sophie saznaje za Quentinovu divnu i plemenitu stranu i njegove postupke za koje se počne zanimati… Jednog kobnog dana umro je Quentinov najbolji jedini prijatelj. Sophie počinje suosjećati s njim i postaje joj žao zbog svake ružne riječi koju je uputila Quentinu. Iako su na kraju postali nešto više od prijatelja, Quentin Sophie ostaje i dalje tajanstven i PRENJEŽNI dječak.

Ova knjiga je naprosto divna i plemenita. Nije jedna od onih uobičajenih koja govori o dobrim djelim i kako ne bi trebali osuđivati ljude na temelju njihovog izgleda i slično. Neki bi na listovima ovih stranica mogli prepoznati sebe ili osobe iz svoje okoline, a neki jednostavno mogu samo uživati čitajući ovu zanimljivu knjigu autora Maria Cyra.  (:

Prepouku napisala Tina

Volite li i vi poeziju?

Ideju za ovaj post dala mi je Sara koja je na fb stranici knjiških frikova objavila jednu od svojih najdražih pjesama Notturno Tina Ujevića i razveselila me postojanjem još jednog obožavatelja poezije.  I ja sam jedna od onih koje jako vole poeziju, a evo i pjesme koja je meni jedna od najdražih:

čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

                                                     A. B. Šimić
Vjetropirka iz Knjižnice

Prije nego što odem

prije nego što odem

Tessa Scott je šesnaestogodišnjakinja oboljela od leukemije i svjesna je, kao i njena obitelj, da dolazi vrijeme teških odluka i ozbiljnih pravila u životu. Zna da će umrijeti, ali prije smrti odlučila je napraviti listu 10 želja10  stvari koje mora učiniti PRIJE NEGO ŠTO ODE. Suočena sa smrću, osjeća bijes, strah, nemoć i razne druge osjećaje, koji se na kraju uglavnom svedu na ljutnju… Tessa više nema mnogo prijaelja kao što je imala prije, ali na svu sreću, uza se ima svoju najbolju prijateljicu koja je i dalje uz nju. Čitajući ovu knjigu potaklo me je razmišljanje o životu, o stvarima koje ja želim učiniti prije smrti i  postavila sam si pitanja – Zašto mladi ljudi umiru i koji je zapravo smisao života? U ovoj knjizi svidio mi se opis Tessinih osjećaja i njezinih zadnjih dana života, njena žarka želja za životom i to kako se je ipak pomirila s onime što slijedi. Ovu knjigu, koju je napisala britanska spisateljica Jenny Downham, preporučujem drugima jer govori o realnom i ne savršenom životu, ne preuveličava, ne ulijeva lažnu nadu i ne temelji se na tome kako sve u životu treba biti lijepo,  već da ponekad nema druge šanse i da u nekim situacijama nema pozitive. Čitajući ovu knjigu bit će vam drago što ste živi. Iako je je glavna tema smrt, ovo je također i knjiga o životu.

Preporuku napisala: Tina

JAHAČ ZMAJA

Cornelia Funke

 

Knjiga od korica do korica ispunjena fantasičnim bićima, nevjerojatnim pustolovinama, opasnostima i tajnama.

jahač zmaja

Dječak Ben, zmaj Lung, koboldica Žutkica, profesor Wiesengrund, homunkulus Muhonožac i mnogi drugi uputit će se u potragu za Rubom Neba – mjestom gdje se prema legendi skrivaju zmajevi. Na svom putu susrest će mnoge prijatelje i neprijatelje. Pridružite im se na nezaboravnom putovanju i upoznajte stookog diva, morsku zmiju, strašnog Strašnoglavog i druge neobične likove te otkrijte odgovor na pitanje :

Postoje li negdje još uvijek zmajevi?

Nažalost ova knjiga nema nastavaka, ali ako vam se svidi stil pisanja autorice, predlažem da na policama svojih knjižnica potražite još neke knjige Cornelie Funke:

Gospodar lopova                     Srce od tinte                     Krv od tinte

                                         Smrt od tinte                        Reckless

Frikovima preporučila frik čitateljica Martina 😀

Izgleda da ostajem

pusti_ana«Mislim da te ja volim više nego što ćeš ti ikada voljeti samog sebe, Eric» šapnula sam tami u njegovom smjeru. Umjesto odgovora čula sam frktanje i zakolutala očima, pušući. Bilo mi je jasno da moje prijateljice mogu imati epizode niskog samopouzdanja i iskrivljene perspektive, no Eric nikad nije bio takav. Bar ne donedavno. Nakon incidenta na poslu potpuno se promijenio, iako je tvrdio da je sve normalno. «To se moglo desiti bilo kome. Znaš to, zar ne, Eric?» «Ali dogodilo se meni! Meni! Nisi ti ta u koju ljudi zure čim izađeš iz kuće! Nisi ti ona koja se nosi s onim o čemu šapću, Lily, nego ja!» «I što ti je rješenje? Ostati zatvoren ovdje do kraja svog života? Ne budi bedast, Eric. To je jadno i ti to znaš!»odbrusila sam. Pomalo mi je već i išao na živce stalno se sažaljevajući. Od toga nije bilo koristi. Umjesto da nastavi dalje i prihvati ono što se dogodilo, on je odustao od svega. «Ako misliš da sam jadan, tamo su vrata. Možeš slobodno otići.» «Koji si ti kreten. Ovo ne utječe samo na tebe!» Bijesno je puhnuo. «Ti ne hodaš okolo s ožiljcima na licu! Ti nisi nakaza! Ti ne razumiješ!!» «Misliš da si nakaza? Zaista, Eric? Stvarno? Pa ego ti para oblake, zaboga. Spusti se na zemlju. Nezgode se događaju i imaju posljedice koje nisu lijepe. Da, to se nije dogodilo meni. Da jest, bi li to promijenilo način na koji me doživljavaš? » Zanijemio je. Pokušao je ovo uraditi toliko puta, izazvati svađu, natjerati me da odem, da ga sažaljevam. Ne želim reći da mi nije bilo žao zbog onoga što se dogodilo. Jest, ali nisam imala namjeru dopustiti mu da odustane od života zbog toga. Upalio je svijetiljku pored kreveta i okrenuo glavu prema meni. Crne oči su mu krijesile a izraz lica bio je potpuno nečitljiv. Tek tad sam shvatila koliko je zapravo slomljen. Ja sam mogla zanemariti njegove ožiljke, ali on je imao duplu porciju toga. Morao je gledati samog sebe, potpuno drugačijeg i morao se nositi sa znatiželjnicima koji su zurili u njega. Tad je odmahnuo glavom. «Ne. To ne bi promijenilo ništa. Ti bi ostala ista»kazao je on tiho, polako shvaćajući. Nasmiješila sam se. «Uvijek si mi isti, Eric. Tebi su to ožiljci. Meni je to kao da si se tetovirao. Ispod svega ovoga, ti si i dalje ti. Ti misliš da tebe to mijenja to što se dogodilo, a zapravo ti samog sebe mijenjaš jer misliš da znaš kako treba biti, iako znaš da nisi u pravu. Ispod cijele ovo drame i ljušture, ti si i dalje ti. To nikakva nezgoda i tragedija ne može promijeniti ako joj ti sam to ne dopustiš. Da samo malo pogledaš oko sebe, shvatio bi da nije bitno što misli osoba koja te vidjela na pet minuta u redu na blagajni. Bitno je da oko sebe imaš ljude koji te poznaju i koji znaju kakva se priča krije iza tih ožiljaka, Eric. Bitno je da se boriš s demonima koji te opsjedaju i vuku te na dno, a ne da im dopustiš da te utope. Eric, ti si hrabra osoba. Pogledaj dokle si stigao i koliko si prošao. Zar ćeš zaista sve to zanemariti? To nije apsolutno nikakav način.» «Zašto se toliko trudiš oko mene? Mogla si odavno otići.» «Mogla sam, no čemu? Sjebala bih i tebe i sebe, a to ne želimo. Želimo da budeš dobro.» Pogledao me začuđeno, a onda se nasmiješio. To me iznenadilo. Od nezgode se nikad nije smijao. Niti smiješio. «Rekao bih da sam bio budala» nasmijao se odjednom, «no ti to već znaš.» Prasnula sam u smijeh. Opet je bio onaj stari, bar nakratko. «Bar mi obećaj da ćeš se potruditi da budeš manji seronja odsad.» «Zaboga, Lily. Ti voliš ovog seronju.» «Ma obožavam te. A sad mi obećaj.» «Obećajem da ću se odsad potruditi da budem manji seronja. Bar prema tebi. Zato što te volim» prošaptao je tiho. Crne oči su susrele sive i znala sam da je opet sve po starom. Mislio je to, a ja sam ga držala za riječ. «Okej, nemojmo sad postati emocionalni. Imamo reputaciju za održati» namignula sam mu i upalila televizor. «Ostaješ?» upitao je, očito iznenađen. «Da. Izgleda da ostajem. »

story & foto by Ana Š.

Puzzle

Ana_puzzleŽeljela sam nešto razbiti. Rastrgati. Slomiti. Željela sam udariti nečim u zid ili jednostavno trčati dok me noge ne izdaju, samo da se ne raspadnem. Željela sam udariti samu sebe zato što sam toliko slaba i zato što sam samoj sebi dopustila da me emocije nadvladaju i izmaknu kontroli. No najviše sam željela da netko shvati. Nisam se ja pretvarala da sam jaka, jer ja to jesam. Postojala su razdoblja kad to jednostavno nije bilo dovoljno. Kad sam trebala podršku, razumjevanje, razgovor. Kad je bila dovoljna sitnica, poput ispuštanja olovke, da se ja slomim. S vremenom sam naučila potiskivati emocije. Praviti se da ne postoje. Moji prijatelji i kolege su navikli da sam uvijek nasmijana. Vesela, društvena i hrabra bez obzira na okolnosti. Navikli su o svojim problemima pričati sa mnom i dopustiti mi da ih oraspoložim, no nitko od njih nije primjećivao da nekad to treba i meni. Nisam se bunila, jer sam smatrala da sam donekle i sama kriva za to. Kad oko sebe podigneš zid i odbijaš priznati da ti nije dobro ili da si na rubu, rijetko tko će pokušati taj zid preskočiti, a još rijeđe će ga pokušati oboriti. Kvragu, neki neće pokušati ni probušiti rupicu a kamoli izbiti ciglu jer ih jednostavno ne zanima. Nekada sam mislila da sam nevrijedna. Nedostojna i nedovoljno dobra. Mislila sam da je jedino dobro što mogu učiniti nestati. Nisam mislila figurativno. Toliko sam puta razmišljala o tome da je kraj blizu. Iza ugla. Bilo mi je svejedno kako ću umrijeti. Hoće li me udariti auto? Ili ću se utopiti? Popiti previše tableta protiv glavobolje, umrijeti od uboda pčele, sama to okončati? Zaista me nije moglo biti manje briga. Zanimalo me koliko bi se njih iznenadilo. Koliko bi njih žalovalo? Mislim da zapravo nisam željela okončati svoj život. Željela sam prestati biti nevidljiva, iako sam za to sama bila kriva. Pola svog života provela sam pokušavajući se stopiti s gomilom, pokušavajući se ne isticati. Tako mi je bilo lakše. Osobe kojima sam vjerovala primjećivale su me, naravno, no u velikom društvu ja bih jednostavno isparila. U početku mi je to bilo dobro. U početku sam to voljela. Kasnije je postalo naporno. Olakšanje se pretvorilo u teret. Trebala sam se suprotstavljati drugima, a ne slušati ih. To nisam bila ja. Jednog dana sam shvatila u kakvu se osobu pretvaram i to mi se nije svidjelo. Od one vesele, nasmiješene osobe postala sam tiha i povučena. Umorna. Bila sam umorna. Bila sam umorna od života. Bila sam umorna od problema i nedoumica. Bila sam umorna od toga da mi govore da nisam dovoljno dobra, jer sam znala da jesam. Znala sam da mogu ostvariti sve što hoću, u teoriji. Trebalo mi je samo malo hrabrosti i odlučnosti, malo onoga što sam odavno zakopala zajedno s nadom. Sad sam to trebala otkopati, sama, a umjesto lopate imala sam plastičnu žličicu za desert. No ustrajala sam. Kad se slomila, nastavila sam kopati rukama. Kad su ruke bile umorne, dalje me tjerala ona druga vrsta odlučnosti: ona koja se pojavi kad je najviše trebaš i koju ništa ne može uništiti. Ovo sam činila zbog sebe i svoje budućnosti. Zašto ostaviti knjigu nedovršenu ako imate snage napisati je do kraja? Nisam trebala pomoć. To bi značilo da nekome nešto dugujem, a to sam mrzila. To sam mrzila više od svega. Protiv svojih demona borila sam se sama. Ponekad bih uspjela, ponekad ne, no držala sam ih na odstojanju. Natjerala bi ih da se sakriju, kad ih već nisam mogla natjerati da nestanu. Ako nisam mogla dalje, nasmijala bih se sama sebi, a moj glas u glavi bi zahihotao. «Pogledaj dokle si dospjela. Zar zaista misliš da ne možeš? Glupost» rekao bi, što me opet natjeralo u smijeh. Moja podsvijest bila je i moj najgori neprijatelj i moj spasitelj. Ovisi kakav bi joj bio dan. Bilo je to kao da imam nevjerovatno ćudljivog anđela čuvara koji bi me katkad bodrio a katkad obeshrabrivao. Na drugo se nisam niti obazirala. I pogreške su dio lekcije, zar ne? Da, jesu. I ako moram pogriješiti da bi naučila nešto, pogriješit ću sa stilom, a onda ću tu pogrešku ispraviti. Jer se to tako i radi, zar ne? Činite najbolje što možete s onim što imate i što vam je dano i očekujete najgore, a nadate se najboljem. To je ono razborito, ono ispravno. Nisam se pridržavala toga, nikada. Bar ne dosad. Sad sam shvatila da je najbolje živjeti od danas do sutra. Dan po dan. Korak po korak. Polako, bez žurbe i strke. Prije sam mislila da je život slagalica, a ja sam dobila puzzle od 5000 komada od kojih ni dva ne mogu spojiti kako treba. Ispalo je da sam krenula od krivog dijela slike. Još je nisam sastavila cijelu. Sumnjam da ću je uopće i sastaviti do kraja. No ovo što sad vidim, to mi se sviđa. Zbog toga sam ovo što jesam. Zbog mojih odabira i odluka, što pravih, što krivih, ja sam ja. I ne bih se mijenjala ni za što na svijetu.

story & photo by Ana Štivičić