And I want you to love me

» Odlazim, « tiho je rekla. Pogledao sam ju. Nije podignula pogled. Njezina smeđa, kovrčava kosa joj je padala niz ramena i preko očiju skrivajući njezino lice.

» U grad?, « upitao sam. Znao sam da ne odlazi tamo. Znao sam da nešto nije u redu. Ali nisam pitao. I znao sam da je moja krivica što je otišla.and i want you to love me

Okrenula mi je leđa. » Ne, « odmahnula je glavom. Stavio sam ruku na njeno rame i stisnuo ga. Trznula se i moja je ruka pala. Nisam htio više kontakta. Bili smo prijatelji, ali moj ego nije dopustio više od toga. Sva zafrkavanja u vezi nje, to si nisam htio dopustiti.

Povukao sam je i okrenuo si njezino lice. Prameni su joj se ljepili za obraze, a lice joj je bilo blijedo. Njezine inače svijetle, zelene oči, sada su bile tamne. Kao da je imala previše briga na pameti.

Ali još uvijek nisam pitao. Uvjeravao sam se da je sve u redu. Da je s njom sve u redu.

» Davide, « izustila je. Kako je samo predivno izgovarala moje ime. Čuo sam tihe jecaje u njezinom glasu, znao sam da se bori s bujicom suza. Ali još uvijek joj se nisam htio približiti. Nisam se htio povezati, nisam joj htio dati lažnu nadu.

Stavio sam ruku na njezin vlažan obraz. Bila je hladna, ali još uvijek je nisam pitao. Još uvijek je nisam zaustavio, nisam poduzeo nešto.

Zašto? Zašto je nisam zaustavio? Zašto sam bio takva kukavica?

Stavila je ruku preko moje. Njezino inače djetinje lice je bilo promjenjeno. Drugačije, starije. Trepavice su joj bile mokre, oči crvene, usne ispucale. Briga ju je uništila. Ali ja još uvijek nisam pitao. Nasmiješila mi se. Ali to nije bio onaj, njen poznati smješak, koji mi je redovito upućivala. Ovaj je bio drugačiji. Znao sam da je drugačiji. Ali još uvijek nisam ništa rekao.

Mia, djevojka mog djetinjstva. Tog ljeta je imala samo petnaest godina, a ja šesnaest. Sa svojom dugom, smeđom kosom i očima koje su mijenjale boju je promijenila moj život. Moja prijateljica iz djetinjstva. Svakog ljeta bi bili skupa, zajedno se družili, zabavljali.

Ali sljedećeg ljeta nje nije bilo. Uistinu je otišla.

Nije bila savršena, nisam ni ja. Ali trebao sam ju. Još uvijek ju trebam. Moja je krivnja što nje nema. Jer ju nisam spriječio. Zašto je nisam spriječio? Zašto sam dopustio da sva ona zafrkavanja dođu do mene i da mi ego bude veći od ljubavi prema njoj?

Da sam bio pametniji, ona bi bila tu.

Davno sam zakopao sve osjećaje prema njoj, kao i ona. Ali netko ih je morao otkopati, netko ih je morao otkriti i povući na površinu. Netko je morao izvući svaki trenutak, svako sjećanje koje sam imao na nju. Svako dobro sjećanje.

Ona njezina povlačenja, njezin miris, njezina kosa na mom licu, njezino lice pokraj mojega, njezine ruke oko mog struka, moje ruke oko nje.

Mogao sam pretrpjeti gubitak. Ali nisam želio. Ako bol prestane, zaboravit ću ju. Zaboravit ću da sam ja kriv što nje nema.

Trepnula je i suzesu se spustile niz njezine obraze. Palcem sam obrisao mokre tragove i spustio ruku. Nisam ju ni zagrlio. Nisam mogao. Ali želio sam. Želio sam po posljednji put osjetiti njezinu blizinu, njezin dah na mom vratu, njezine ruke na mojim leđima. Želio sam da me njezina kosa škaklje, iako je znala da to ne volim, želio sam da se raspravljamo oko neke gluposti, želio sam da pričamo kao nekad. Želio sam ju zagrliti i ne puštati.

Ali nisam. Nisam mogao podnijeti zafrkavanje, nisam želio da budem predmet sprdnje. Bio sam mlad, glup. Danas bih dao sve samo da je mogu po posljednji put zagrliti i zakopati lice u njezinoj kosi.

»Zbogom,« napokon je izustila. Ispustila je prigušeni jecaj i otišla. Zauvijek. Gledao sam dok se njezina smeđa, čupava kosa udaljavala i osjećao kako dio mojeg srca odlazi s njom.

Da mogu vratiti vrijeme, viknuo bih za njom i potrčao prema njoj. Zagrlio bih ju tako snažno jer bih se bojao da će ispariti. Šaputao bih joj divne riječi, ljubio je. Ali ne mogu.

Jedino što mogu je kajati se. Jer je moja krivica što nje nema.

Još uvijek imam njezin džemper koji je ostavila kod mene tog ljeta. Miriše na nju. Volim taj miris. Sjećam se da mi se uvlačio u nosnice kada bih je grlio ili povlačio. Ali danas tog mirisa nema. Nema ni nje. Nema njezine čupave kose, ni nje kako mi plazi jezik, kako me udara u rame, kako mi oduzima stvari pa me tjera da trčim za njom, jednostavno je nema.

I još uvijek me boli činjenica da sam ja kriv što se ubila.

~ by Rose

rose

Oglasi

Izgleda da ostajem

pusti_ana«Mislim da te ja volim više nego što ćeš ti ikada voljeti samog sebe, Eric» šapnula sam tami u njegovom smjeru. Umjesto odgovora čula sam frktanje i zakolutala očima, pušući. Bilo mi je jasno da moje prijateljice mogu imati epizode niskog samopouzdanja i iskrivljene perspektive, no Eric nikad nije bio takav. Bar ne donedavno. Nakon incidenta na poslu potpuno se promijenio, iako je tvrdio da je sve normalno. «To se moglo desiti bilo kome. Znaš to, zar ne, Eric?» «Ali dogodilo se meni! Meni! Nisi ti ta u koju ljudi zure čim izađeš iz kuće! Nisi ti ona koja se nosi s onim o čemu šapću, Lily, nego ja!» «I što ti je rješenje? Ostati zatvoren ovdje do kraja svog života? Ne budi bedast, Eric. To je jadno i ti to znaš!»odbrusila sam. Pomalo mi je već i išao na živce stalno se sažaljevajući. Od toga nije bilo koristi. Umjesto da nastavi dalje i prihvati ono što se dogodilo, on je odustao od svega. «Ako misliš da sam jadan, tamo su vrata. Možeš slobodno otići.» «Koji si ti kreten. Ovo ne utječe samo na tebe!» Bijesno je puhnuo. «Ti ne hodaš okolo s ožiljcima na licu! Ti nisi nakaza! Ti ne razumiješ!!» «Misliš da si nakaza? Zaista, Eric? Stvarno? Pa ego ti para oblake, zaboga. Spusti se na zemlju. Nezgode se događaju i imaju posljedice koje nisu lijepe. Da, to se nije dogodilo meni. Da jest, bi li to promijenilo način na koji me doživljavaš? » Zanijemio je. Pokušao je ovo uraditi toliko puta, izazvati svađu, natjerati me da odem, da ga sažaljevam. Ne želim reći da mi nije bilo žao zbog onoga što se dogodilo. Jest, ali nisam imala namjeru dopustiti mu da odustane od života zbog toga. Upalio je svijetiljku pored kreveta i okrenuo glavu prema meni. Crne oči su mu krijesile a izraz lica bio je potpuno nečitljiv. Tek tad sam shvatila koliko je zapravo slomljen. Ja sam mogla zanemariti njegove ožiljke, ali on je imao duplu porciju toga. Morao je gledati samog sebe, potpuno drugačijeg i morao se nositi sa znatiželjnicima koji su zurili u njega. Tad je odmahnuo glavom. «Ne. To ne bi promijenilo ništa. Ti bi ostala ista»kazao je on tiho, polako shvaćajući. Nasmiješila sam se. «Uvijek si mi isti, Eric. Tebi su to ožiljci. Meni je to kao da si se tetovirao. Ispod svega ovoga, ti si i dalje ti. Ti misliš da tebe to mijenja to što se dogodilo, a zapravo ti samog sebe mijenjaš jer misliš da znaš kako treba biti, iako znaš da nisi u pravu. Ispod cijele ovo drame i ljušture, ti si i dalje ti. To nikakva nezgoda i tragedija ne može promijeniti ako joj ti sam to ne dopustiš. Da samo malo pogledaš oko sebe, shvatio bi da nije bitno što misli osoba koja te vidjela na pet minuta u redu na blagajni. Bitno je da oko sebe imaš ljude koji te poznaju i koji znaju kakva se priča krije iza tih ožiljaka, Eric. Bitno je da se boriš s demonima koji te opsjedaju i vuku te na dno, a ne da im dopustiš da te utope. Eric, ti si hrabra osoba. Pogledaj dokle si stigao i koliko si prošao. Zar ćeš zaista sve to zanemariti? To nije apsolutno nikakav način.» «Zašto se toliko trudiš oko mene? Mogla si odavno otići.» «Mogla sam, no čemu? Sjebala bih i tebe i sebe, a to ne želimo. Želimo da budeš dobro.» Pogledao me začuđeno, a onda se nasmiješio. To me iznenadilo. Od nezgode se nikad nije smijao. Niti smiješio. «Rekao bih da sam bio budala» nasmijao se odjednom, «no ti to već znaš.» Prasnula sam u smijeh. Opet je bio onaj stari, bar nakratko. «Bar mi obećaj da ćeš se potruditi da budeš manji seronja odsad.» «Zaboga, Lily. Ti voliš ovog seronju.» «Ma obožavam te. A sad mi obećaj.» «Obećajem da ću se odsad potruditi da budem manji seronja. Bar prema tebi. Zato što te volim» prošaptao je tiho. Crne oči su susrele sive i znala sam da je opet sve po starom. Mislio je to, a ja sam ga držala za riječ. «Okej, nemojmo sad postati emocionalni. Imamo reputaciju za održati» namignula sam mu i upalila televizor. «Ostaješ?» upitao je, očito iznenađen. «Da. Izgleda da ostajem. »

story & foto by Ana Š.

Puzzle

Ana_puzzleŽeljela sam nešto razbiti. Rastrgati. Slomiti. Željela sam udariti nečim u zid ili jednostavno trčati dok me noge ne izdaju, samo da se ne raspadnem. Željela sam udariti samu sebe zato što sam toliko slaba i zato što sam samoj sebi dopustila da me emocije nadvladaju i izmaknu kontroli. No najviše sam željela da netko shvati. Nisam se ja pretvarala da sam jaka, jer ja to jesam. Postojala su razdoblja kad to jednostavno nije bilo dovoljno. Kad sam trebala podršku, razumjevanje, razgovor. Kad je bila dovoljna sitnica, poput ispuštanja olovke, da se ja slomim. S vremenom sam naučila potiskivati emocije. Praviti se da ne postoje. Moji prijatelji i kolege su navikli da sam uvijek nasmijana. Vesela, društvena i hrabra bez obzira na okolnosti. Navikli su o svojim problemima pričati sa mnom i dopustiti mi da ih oraspoložim, no nitko od njih nije primjećivao da nekad to treba i meni. Nisam se bunila, jer sam smatrala da sam donekle i sama kriva za to. Kad oko sebe podigneš zid i odbijaš priznati da ti nije dobro ili da si na rubu, rijetko tko će pokušati taj zid preskočiti, a još rijeđe će ga pokušati oboriti. Kvragu, neki neće pokušati ni probušiti rupicu a kamoli izbiti ciglu jer ih jednostavno ne zanima. Nekada sam mislila da sam nevrijedna. Nedostojna i nedovoljno dobra. Mislila sam da je jedino dobro što mogu učiniti nestati. Nisam mislila figurativno. Toliko sam puta razmišljala o tome da je kraj blizu. Iza ugla. Bilo mi je svejedno kako ću umrijeti. Hoće li me udariti auto? Ili ću se utopiti? Popiti previše tableta protiv glavobolje, umrijeti od uboda pčele, sama to okončati? Zaista me nije moglo biti manje briga. Zanimalo me koliko bi se njih iznenadilo. Koliko bi njih žalovalo? Mislim da zapravo nisam željela okončati svoj život. Željela sam prestati biti nevidljiva, iako sam za to sama bila kriva. Pola svog života provela sam pokušavajući se stopiti s gomilom, pokušavajući se ne isticati. Tako mi je bilo lakše. Osobe kojima sam vjerovala primjećivale su me, naravno, no u velikom društvu ja bih jednostavno isparila. U početku mi je to bilo dobro. U početku sam to voljela. Kasnije je postalo naporno. Olakšanje se pretvorilo u teret. Trebala sam se suprotstavljati drugima, a ne slušati ih. To nisam bila ja. Jednog dana sam shvatila u kakvu se osobu pretvaram i to mi se nije svidjelo. Od one vesele, nasmiješene osobe postala sam tiha i povučena. Umorna. Bila sam umorna. Bila sam umorna od života. Bila sam umorna od problema i nedoumica. Bila sam umorna od toga da mi govore da nisam dovoljno dobra, jer sam znala da jesam. Znala sam da mogu ostvariti sve što hoću, u teoriji. Trebalo mi je samo malo hrabrosti i odlučnosti, malo onoga što sam odavno zakopala zajedno s nadom. Sad sam to trebala otkopati, sama, a umjesto lopate imala sam plastičnu žličicu za desert. No ustrajala sam. Kad se slomila, nastavila sam kopati rukama. Kad su ruke bile umorne, dalje me tjerala ona druga vrsta odlučnosti: ona koja se pojavi kad je najviše trebaš i koju ništa ne može uništiti. Ovo sam činila zbog sebe i svoje budućnosti. Zašto ostaviti knjigu nedovršenu ako imate snage napisati je do kraja? Nisam trebala pomoć. To bi značilo da nekome nešto dugujem, a to sam mrzila. To sam mrzila više od svega. Protiv svojih demona borila sam se sama. Ponekad bih uspjela, ponekad ne, no držala sam ih na odstojanju. Natjerala bi ih da se sakriju, kad ih već nisam mogla natjerati da nestanu. Ako nisam mogla dalje, nasmijala bih se sama sebi, a moj glas u glavi bi zahihotao. «Pogledaj dokle si dospjela. Zar zaista misliš da ne možeš? Glupost» rekao bi, što me opet natjeralo u smijeh. Moja podsvijest bila je i moj najgori neprijatelj i moj spasitelj. Ovisi kakav bi joj bio dan. Bilo je to kao da imam nevjerovatno ćudljivog anđela čuvara koji bi me katkad bodrio a katkad obeshrabrivao. Na drugo se nisam niti obazirala. I pogreške su dio lekcije, zar ne? Da, jesu. I ako moram pogriješiti da bi naučila nešto, pogriješit ću sa stilom, a onda ću tu pogrešku ispraviti. Jer se to tako i radi, zar ne? Činite najbolje što možete s onim što imate i što vam je dano i očekujete najgore, a nadate se najboljem. To je ono razborito, ono ispravno. Nisam se pridržavala toga, nikada. Bar ne dosad. Sad sam shvatila da je najbolje živjeti od danas do sutra. Dan po dan. Korak po korak. Polako, bez žurbe i strke. Prije sam mislila da je život slagalica, a ja sam dobila puzzle od 5000 komada od kojih ni dva ne mogu spojiti kako treba. Ispalo je da sam krenula od krivog dijela slike. Još je nisam sastavila cijelu. Sumnjam da ću je uopće i sastaviti do kraja. No ovo što sad vidim, to mi se sviđa. Zbog toga sam ovo što jesam. Zbog mojih odabira i odluka, što pravih, što krivih, ja sam ja. I ne bih se mijenjala ni za što na svijetu.

story & photo by Ana Štivičić

još jedna Anina priča

Požalio je kada joj je to učinio. Njezin prestravljeni pogled progonio ga je danima. Nije znao kako da joj pomogne, kako da je uvjeri da je i dalje onaj isti… Obećao je da više neće piti. Obećao joj je da će se promijeniti, no ona je i dalje nalazila izgovore da ode iz sobe kad bi on ušao. Noćima je znala ležati pored njega, budna, zaspavši tek nakon što je bila sigurna da je on zaspao. Bojala ga se. On tu ništa nije mogao. Pokušao se ispričati, no to je završilo njezinim psihičkim slomom. Porazbijala je porculanski set tanjura, rekla mu da ga mrzi i u suzama otišla u kupaonicu, zaključavši vrata za sobom. Ostao je stajati na vratima, prisluškujući. Nije čuo mi glasa, a onda odjednom mukli udarac i jecanje. I kapanje. Tiho kapanje vode po mramornom umivaoniku. Nije se sjećao da im voda curi u kupaonici. Instalacije su bile besprijekorne i na trenutak se zapitao.. No odmahnuo je glavom i vratio se u kuhinju da pokupi krhkotine. Ona i dalje nije izlazila. Prošlo je sat vremena i on se zabrinuo. Pokucao je na vrata i pokušao ju dozvati, ali nije se odazivala. Kapljanje se još čulo, zlokobno. Sporo. Pokucao je pet, a onda je shvatio da je vrag odnio šalu. Provalit će. Mora. To je i učinio. Prizor ga je šokirao, Andromeda je bila sklupčana pored tuš kabine, besvjesna, blijeda, s crnom kosom rasutom preko ramena i lica. Ruke su joj se nalazile prebačene preko ruba, a na zapešćima su se nalazile dvije duboke posjekotine iz kojih je liptala krv u lokvicu koja je već nastala na dnu tuš kabine. Sa svakom sekundom sve više krvi je otjecalo u odvod, a sve manje života je ostajalo u njoj. Sabrao se, dohvatio ručnik i potrčao prema njoj. Uhvatio je njezine ruke i zavio zapešća ručnikom što je čvršće mogao. Dozivao ju je svijesti, a onda se trgnuo i pozvao hitnu. Nije više znao što da učini. Pozvao je bolničare u 19:00. Ona je u 19:05 bila mrtva. Hladna. Nije više disala. Pokušao ju je reanimirati. Pokušao je sve. Bolničari su ga našli nad njezinim beživotnim tijelom, s rukama na njezinom srcu. Nikad u životu nije plakao, a sad je jecao kao dijete. Ona mu je bila sve.. A on ju je izgubio. Ovo je bila njegova krivica. On ju je ubio.

Čekat ću te

collage_ana

ovo je Ana 🙂

Trčala sam. Bila sam bez daha i trčala sam. I on je trčao, također bez daha. Oboje smo se smijali, jureći posred ceste kao djeca sreće. Ironično, no mislim da i jesam bila sretna u tom trenutku… U malo više trenutaka, zapravo. Zatrčala sam se jače i zavrtjela se, a moja je smeđa kosa zaplesala na vjetru, vrteći se zajedno sa mnom. Nasmijala sam se i podigla glavu prema nebu, ne brinući se zbog gustih crnih oblaka. Meni je sjalo sunce čak i kad je kiša počela pljuštati, smočivši i mene i njega do kože. Skrili smo se pod tendu obližnje knjižare i nastavili se smijati jedno drugome. Bili smo mokri i promrzli, kiša je ljevala kao iz kabla, no mi smo bili sretni. Meni je šminka bila razmazana, a njegova kosa je bila skroz spljoštena i tamnija no inače, no oči su mu krijesile poput vatre. Jedno je bilo zeleno a drugo plavo, no i u jednom i u drugom bila je ista količina zabave, ushićenja i izazova. Voljela sam njegove oči, iako je on bio iskompleksiran zbog njih. Voljela sam i njegov osmijeh… Zaista se rijetko smijao i uvijek bi se iznenadila kad bih ugledala smiješak na njegovom licu. “Ovo je zabavno” kazala sam široko se osmjehujući. On je kimnuo, najednom zamišljen. Nisam ga pitala što je. Znala sam. Nije htio ići… niti se mogao oglušiti na poziv. “Bit će brzo, Siniša. Dva mjeseca i vraćaš se natrag. Vraćaš se ovdje” umirivala sam ga. Odmahnuo je glavom. “Ne želim”, uzdahnuo je teško. Tuga je izbrisala i zadnji trag sreće na njegovom licu. Mrzila sam to, stvarno jesam. “On ti je otac. Želi te tamo, Siniša. Da te ne želi ne bi te zvao. ” Oporo se nasmijao. To se događalo češće. Ipak, znala sam da će otići. “To je dugo razdoblje. Hoćeš li moći…” započeo je, no prekinuo se u pola rečenice. “Hej,Siniša” nasmiješila sam se, gledajući ga u oči i grleći ga. “Čekat ću te. Nemaš se zašto brinuti. Čekat ću te. “

by Ana Štivičić

Držimo se zajedno.

tekst & foto by Ana Štivičić

“Sad ću te zagrliti” najavih mu, no prije no što je stigao reagirati moje ruke su se našle oko njegovog struka. Zbunjeno mi je uzvratio zagrljaj, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame.  Bio je velik, tridesetak centimetara viši, no nisam ga doživljavala kao prijetnju. Osjećala sam se sigurno pored njega, a toplinu sam osjetila kroz njegovu majicu. ana2I svoju. Sviđala mi se ta toplina. Sviđalo mi se to. Sviđala mi se i pomisao na to da će on biti blizu u budućnosti. Da ću se moći priviti uz njega kad mi bude hladno i kad budem nesigurna. Osjetila sam peckanje u posjekotinama i znala da će to prestati odmah. Nema toga više. “Si dobro?” “Aha. Samo me još malo ovako…” “Naravno. Koliko god ti želiš. Hoćeš li mi sad reći u čemu je stvar?” “Davide, hoćeš li.. ” “Hoću li..?” “Biti blizu?” “Tebe? Uvijek, draga, uvijek. Nemoj u to sumnjati. Držimo se zajedno, okej? Bez obzira na sve, držimo se zajedno. ” “Obećavaš?” “Obećavam. Za tebe sam uvijek tu.” Nasmiješila sam mu se. Poljubila sam ga. Blago, nježno. Premjestila sam ruke na njegovu majicu, povlačeći ga dolje, da bih mogla upetljati ruke u njegovu kosu. Kad sam to konačno učinila, njegove kovrče su se uvile oko mojih prstiju. Ovo je bilo drugačije. Osjećala sam ga.

ana

Halo Frikovi, ovdje Ana Benačić :-)

Sjećate li me se od prije…

… sad vam se opet javljam jer želim s vama podijeliti najnovije vijesti. Tek prije nekoliko tjedana objavila sam svoju treću knjigu – Negdje između. 😀 😀 😀 Inače se knjiga trebala zvati Anđeli ne moraju imati krila, no budući da mi je to bilo nekako dugačko odlučila sam se za ovaj naslov uz pomoć svoje majke.
Knjigu sam napisala u svega nekoliko mjeseci i vrlo sam zadovoljna kada sam čula profesionalne komentare. Promocija se održala 25. ožujka u 19 sati i vrlo se ponosim svojim radom. Knjigu je izdala biblioteka Grafiti te je ovo njihova 17. knjiga po redu. Ovim putem se puno zahvaljujem Vladimiru Bakariću, Dubravku Matakoviću, doc.dr.sc. Draženu Švagelju, te Ivani Petričević! (puno su mi pomogli)

NEGDJE IZMEĐUU knjizi Negdje između se radi o djevojci Klaudiji koja će poginuti u prometnoj nesreći zajedno sa svojim roditeljima. Tada dolazi u raj i dobiva zadatke koje mora obaviti. Radnja se komplicira, dolazi do preokreta…. Klaudija je isprva jako nervozna zbog svega, ima mnogo pitanja o raju i anđelima koje se svi ljudi ispituju, ali neke odgovore će jednostavno dobiti tek na kraju knjige. Ova knjiga također ima malo neobičnu temu kao i prošle dvije, samo ima veću poruku ljudima. Malo je ozbiljna i neozbiljna te sam kroz nju provela jedno svoje mišljenje o raju. Jer – tko se nije zapitao što se dogodi kada nam završe životi?

Nadam se da vas je ovo zaintrigiralo da ju jednom pročitate i komentirate.Eto toliko od mene. Sad vas pozdravljam do neke nove zgode. 🙂

Ana Benačić

cool poezija :-))

 

preuzeto s: danas.net.hr

preuzeto s: danas.net.hr

ZALEĐENI RAP

Zima, zima,

zavladala je nova klima.

Snijeg je zatrpao putove,

nestrpljivo iščekujemo Rudija i ostale sobove

da nam zajedno s Djedicom donese darove.

Božićna drvca kraj prozora svjetlucaju

zločesti dječaci i djevojčice s petardama pucaju.

Obundani u šalove i kapice,

sanjkamo se niz brijegove,

grudamo se, valjamo u snijegu,

roditelji nam ništa ne mogu.

Pahuljice se tope na dlanu,

veselimo se bijelom zimskom danu.

Noć je već blizu…

        …pokloni stižu i

nadam se da sam dobio

baš ono što sam želio.

Hladna zima nam se smije

al’ nas ljubav grije.

Zima, zima,

leden pozdrav svima.

napisao: Kristijan B. KIKI

Break my fall

break my fallBy Ana Štivičić

“Meg, zaboga. Nisi sama u ovome. Nisi sama ovdje. Dopusti nam da ti…” “Da mi što? Pomognete? Ne bih to nazvala tako”, odrezah prekriživši ruke na prsima. J. me pogledao, namrštivši se. Bila sam jedna od onih koju apsolutno ništa nije moglo natjerati da progovori… Zato što jednostavno nisam imala što reći. Vjerovala sam da sam jedina ovdje koja nije imala namjeru ubiti se, već se samo previše zaigrala sa žiletima. Tako je uvijek bilo. Prvi rez sam napravila sam da probam, Znaimalo me i bila sam znatiželjna. Drugi, treći i četvrti put zarezala sam se samo da vidim koliko mogu izdržati, a onda sam prestala brojati. Jedan od tih rezova poslao me ovdje. Zbog jednog od njih sjedila sam u krugu tinejdžera koji su radili isto što i ja samo iz drugog razloga. Jason se počeo rezati nakon što su mu se roditelji rastali. Emma je to radila samo zato što joj se svidio osjećaj i kao i ja nije imala neki poseban razlog. Jacka je odgajala žena koja se prodavala za novac pa je to činio da otjera duhove prošlosti iz glave. Nije mu uspjevalo iako je većinu svog vremena ovdje provodio kod Lorena. Svi su oni bili ovdje jer su ih roditelji na to natjerali, a ja sam jedva dočekala da se maknem od kuće i da ne slušam majku kako mi govori da nisam normalna i da pod hitno trebam doći pameti. “Meg, molim te. Što prije progovoriš, manje ćeš imati za pričati”, bio je uporan Jay. “Megan. Ime mi je Megan. I ja po ne znam koji put ponavljam da nemam što reći. Sve sam već rekla”, odrezah tiho, gledajući ga u oči. Još samo minuta i mogu otići. Mogu se izgubiti u kampu dok ne bude vrijeme za večeru. Mogu…otići. “Gotovi smo za danas. Možete ići “, predao se Jay. Gotovo istog trena prostorija je bila prazna, jedino smo ja i Jack zaostali. “Hej, Jack”, zazvah ga tiho prije no što je uspio izaći: “Pričekaj tren.” Okrenuo se i zbunjeno me pogledao i njegove sive oči su srele moje smeđe. Nasmiješila sam mu se, znajući što misli. Svaki put kad bi te netko zamolio da pričekaš, obično su željeli pitati zašto si tu, iako su već previše znali. Željeli su znati više. Požurila sam za njim i uhvatila njegovu ruku, ispreplićući prste s njegovima. Nije mi ništa rekao, jednostavno je prihvatio igru. Nije to bilo ništa čudno, znalo se povremeno vidjeti Jacka sa mnom ili s Elenom no ni sa jednom nije razgovarao. “Htjela bih ti pokazati nešto”, rekoh mu tiho, a on je samo kimnuo glavom. Nije često govorio i to me smetalo, jer u onim rijetkim situacijama kad si ga zapravo mogao čuti da govori bilo je jasno da ima lijep glas, onako dubok i hrapav. Glas koji ulijeva povjerenje i sigurnost. Začuđeno sam ga pogledala kad me povukao prema kućici u kojoj je živio sa još nekoliko mladića, no odahnula sam kad sam shvatila da ćemo biti sami. Ili sam se trebala prestrašiti? Nije mi bilo bitno. “Ne želim biti vani”, promrmljao je “Pre… Čudno je. Padat će kiša.” Kimnula sam glavom u znak slaganja i slijedila ga, pustivši da on uđe prvi. “Malo je neuredno, oprosti. Dečki nisu baš… Oprosti”, mrmljao je skupljavši odjeću po podu i bacavši je u kut. “Jack, daj pusti to i sjedi. Ni ne primjećujem nered, moje cimerice su puno gore. I možeš li molim te pričati malo glasnije? Ovako te uopće ne razumijem i moram se osloniti na logiku. ” “Pokušat ću”, nasmiješio mi se, ovaj put govoreći normalnim tonom “Htjela si mi nešto pokazati?” Nasmijala sam se na to. Da, jesam, zaista sam mu htjela nešto pokazati. Htjela sam mu pokazati svoj posebni ožiljak, onaj koji mi se nalazio na rebrima, onaj koji sam napravila sasvim slučajno. “Nemoj se prestrašiti”, rekla sam mu, povukavši majicu prema gore, otkrivši trbuh i rebra. “Isuse. Kako je.. Kako si..?” “Nemam pojma”, odmahnula sam glavom. “Zbog njega si tu?” “Ne. Ovo je posebni ožiljak, prvi koji nisam napravila namjerno.” “Ovaj.. Lijep je”, smeteno će on. Opet sam se nasmijala, spustivši majicu. Nije bilo teško pokazati ožiljak Jacku. Sjećam se reakcije mojih cimerica kad su ga prvi put vidjele. Tri su rukama prekrile usta, potpuno šokirane, a Elena mi je prišla, dotaknula ga, bez obzira na to što se nalazio odmah ispod ruba grudnjaka i prokomentirala kako izgleda moćno. Nije ni premalen, ni prevelik, sasvim je pristojan. “Moram li ja sad tebi pokazati svoje?” “Samo ako želiš. Ja sam tebi ovaj pokazala jer si ostale vidio.” Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom, povukavši rukave prema gore, a onda je okrenuo dlanove prema stropu. I zaista, imao ih je i previše. Cijele podlaktice bile su unakažene bijelim crtama, zaraslim posjekotinama i okruglim ožiljcima od cigareta, no nisu mi bile ružne. Dapače, izgledale su… Ne, lijepo nije prava riječ. Ostala sam bez dara govora, približivši mu se. Polako sam jagodicama prstiju prešla preko jednog, tek onda primjetivši tetovaže na zapešćima. Na lijevoj ruci, točno ispod zgloba je kićenim, gotičkim slovima pisalo STAY a na drugoj, na desnom zapešču je pisalo Strong. Stay strong, kako li se samo toga lijepo sjetio. Od njega ne dobih nikakve reakcije, pa sam nastavila prstima prelaziti preko ožiljaka, a onda sam polako došla do tetovaža. “Sviđaju mi se, Jack. ” “Imaš li ti koju, Megan?”, pitao je tiho, a meni je srce poskočilo. Rekao je Megan. Nazvao me mojim imenom, zapamtio je, sjetio se da ne volim nadimak! Kvragu, pa ako sam mu mogla pokazati ožiljak, zašto onda ne bi pokazala i tetovažu? Zaslužio je da je vidi. “Imam. Tu je, na boku. I piše EXPECTO PATRONUM, jer to na latinskom znači da očekujem zaštitnika, a i to je jedna čarolija iz Harryja Pottera koja kao djeluje kao štit protiv dementora koji se hrane tvojim lošim uspomenama, a da bi proizveo patronusa, moraš imati jednu sretnu uspomenu i onda…. Ne pratiš baš, je l’ tako?”, pitala sam ga, okrećući se prema njemu, pokazavši mu tetovažu koja se nalazila na mom desnom boku, iznad zdjelične kosti. “Zašto je pored nje mali… Je l’ to šišmiš?” “Jest. Šišmiš.” Nasmijao se, i to glasno, a smijeh je odjeknuo sobom kao tiha grmljavina. “Ne sviđa mi se kako djeluješ na mene, Megan. Postajem veseo.” Nacerila sam mu se, isplazivši mu jezik. “I trebaš biti veseo. Ni meni se ne sviđa kako ti djeluješ na mene, pa se ne žalim. Ako se ovo nastavi, priznat ći Jayu da sam samo bila znatiželjna.” “Rekla si mu to već”, zasmija se on “Ne puši to više.” “Što ćeš mu ti reći slijedeći put? Znam da istinu sigurno nećeš”, zahihotala sam, ne mogavši se suzdržati. “Ne mogu njemu reći istinu. Mogu je reći tebi”, kazao je, pogledavši me izazivački. Raširila sam oči od iznenađenja i sjela na pod ispred njegovog kreveta. Nisam ga čak ni morala ohrabrivati da mi kaže, kad je jednom počeo s pričom, jedva je stao, a kad je konačno uspio dovršiti priču, ja sam ga samo zagrlila. Nisam znala što reći, osim toga da će biti bolje i da će uskoro sve to možda uspjeti zaboraviti. Ništa mi nije odgovorio, samo se nacerio, no vidjela sam da je cerek lažan. “Želiš li da ti pjevam? Opaka sam pjevačica.” Opet taj njegov izazivački pogled. “Ma daj? Nisam te čuo da pjevaš”, namrštio se on, a ja sam se nasmijala, objasnivši da ne pjevam za javnost. Rekao je da bi želio čuti. Da želi čuti kako pjevam, ali da ne pjevam ono što ne volim. “You’ve got a heart as loud as lions
So why let your voice be tamed?
Baby we’re a little different
there’s no need to be ashamed
You’ve got the light to fight the shadows
so stop hiding it away”, počela sam tiho, namjerno krenuvši od sredine pjesme. I dobila sam ga. Jack i ja nastavili smo se viđati i nakon što smo napistili kamp. Ožiljci su zacjeljeli. Još su vidljivi, ali su zacjeljeli. Više i ne odgovaram na pitanje odakle mi. Samo se sjetim da je moja bitka protiv mene gotova. I da nema teoretske šanse da je pretvaram u rat.

Bajka o tri kraljevića

by Martina Ilijanić

Bilo je to davno, još kada su svijetom vladali najveći kraljevi, silni divovi su lutali velikim šumama, vještica je bilo na svakom koraku, a troglavi psi su bili najčešći ljubimci. I zbilo se da su baš u to doba tri sina, svaki na svojoj zemlji i teritoriju vladali svijetom. Bili su oni dobri, jako povezani, voljeli su jedan drugoga, nitko ih nije mogao razdvojiti, sve do jednog hladnog zimskog dana.
Ti kraljevići imadoše jednu tajnu: te noći kada su se rađali, jedan za drugim, pred očima njihove majke i oca, najvećeg kralja koji je svijet doživio, sletjela je vila Malona i svojim milozvučnim glasom otpjevala pjesmu:
“Kada pojavi se djeva ta,
u pratnji vještice satkane od zla
tad nastati će razdor među njima
i bit će pakao i grijeh nad svima.
Jer djevojka obmanuti će jednog sina tvog
i uzet će ga za slugu svog.
A bit će spašen od tog silnog zla
kada zbog nagrade divova probudi se iz svoga sna.”

Majka i otac su se pobrinuli da nitko nikada ne sazna što su oni tada vidjeli i čuli. Kroz godine živjeli su oni sretno, mali sinovi bijahu uvijek veseli i zaigrani. Jednoga dana, kada je njihov otac već bio na samrti, odluči im reći što se na dan njihovog rođenja zbilo. Vjerovali nisu da će jednog od njih takva sudbina zadesiti, stoga odlučiše da se nijedan nikada neće zaljubiti i da neće imati ženu. Tada im kralj podijeli svoje tri zemlje i padne u vječiti san.

Prolazile su duge i hladne zime i nijedan od trojice braće nije prekršio dogovor. Svaka žena koja bi došla u dvor bila bi izbačena, kraljevići su posjedovali samo muške sluge. Ali jedne zimske noći, u selo ispod dvorca najstarijeg kraljevića stigoše dvije osobe pokrivene crvenim kapuljačama. Obje su bile žene. Jedna je imala plavu kosu poput slame, oči nebesko plave, a lice tako savršeno isklesano, kao u lutke, dok je druga bila potpuna suprotnost: crne oči kao u gavrana, crna kosa boje ebanovine, a lice izranjavano, potpuno ispijeno, osjećalo se kao da je kroz nju prošlo toliko zla i boli. Smjestiše se one u onu staru kućicu na kraju sela, odmah pokraj ulaza u gustu crnu šumu gdje je počinjao rast trnja, bodljikavih biljaka i u kojoj su lutali divovi prognanici koje je u davnoj prošlosti prognao brat kralja, a kralj im je ponudio gustu šumu da mogu živjeti u njoj te su mu stoga divovi uvijek bili zahvalni.

Kraljević Henry, najstariji po rođenju od tri sina, odlučio je sići u selo i pogledati što njegovi seljani rade, a prije toga im je naredio da sve ženske osobe ostanu u svojim kućama dok im on ne da znak da ponovno mogu izaći. Šetao je on kroz selo, pozdravljao seljanje dok nije došao do one kuće gdje su živjele te dvije žene. I začu on tamo tako divan pjev i prateći zvuk toga glasa da otiđe iza kuće i vidje djevojku kako pere robu u malom jezercu. Prije nego što je uspio okrenuti glavu, ona ga pogleda i u tom trenutku zaboravio je na sve. Bila je tako prekrasna! Očarala ga je i kraljević se zaljubio. Pozvao ju je u svoj dvorac, ali odbila je jer se mora brinuti za svoju bolesnu majku. “Neka i ona pođe s nama” – reče joj i tako se njih troje otputiše u dvorac.

“Draga braćo moja! Prije mjesec dana išao sam nadgledati što mi seljani rade i kada sam došao do zadnje kuće prije šume, začuo sam neku osobu kako pjeva. Vidio sam je i bila je to djevojka tako lijepa, najsavršenija u svakom pogledu. Zaljubio sam se. I znam, volim je! I zato vas pozivam na jedan objed prije nego što se idući tjedan vjenčamo.
Volim vas najviše,
Henry”

Braća su se odmah pobunila: “Ta ona je žena!” no svejedno su došli u dvor s namjerom da zaustave daljni kontakt između te djevojke i svog voljenog brata.
“Zar nije prekrasna?” – zaljubljeno ih brat upita
“Stvarno jest, ali kako si mogao prekršiti naš dogovor, Henry, pa zar ne znaš da smo se zakleli da nikad nećemo stupiti u kontakt sa osobama ženskog spola?!”- negodovala su braća.
“Ma prokletstvo sigurno ne govori o njoj. Tja, pogledajte kako je samo dobra. Jedino me brine majka, izgleda da će uskoro umrijeti. Želite li ju upoznati?”
“Može.” – složila su se braća.
Henry ih je odveo niz hodnik do zadnje sobe i ostavio ih pred vratima jer je morao obaviti neki posao. Pokucali su, ali nitko nije odgovarao, stoga su otvorili vrata i zatekli tako grozan prizor! Žena je bila nagnuta nad nekim kotlom i mješala tekućinu iz koje je odisao tako grozan smrad.
“Zaboga, što to radite?!” – vikne najmlađi kraljević.
“Oh, ovo niste trebali vidjeti!” –  zagrmi vještica i baci neki prah na njih. Obojica su pala u nesvijest istog trena. Brže bolje, otrčala je u blagavaonicu i dok je Henry bio u sobi, rekla je djevojci: “Draga, vrijeme je.”

Onog dana, kad je Henry prvi puta susreo djevojku, njena majka vještica i ona dogovorile su se kako će Henry biti žrtva za vještičji ritual. Djevojka će uzeti njegovu dušu i postati će vješticom. Danima su u dvorcu kovale taj plan i kad su saznale za dolazak kraljevića, znale su da je to idealan trenutak. Otrovale su Henryjevo jelo. I baš kako je trebalo biti, on sad mrtav leži u svojoj sobi.
Ponjele su ga prema šumi gdje se trebao održati ritual, ali nisu znale da tamo obitavaju divovi i to je bila jako velika pogreška. Dok su ga nosile, jedan je div, mudrac i čarobnjak, osjetio da neka čudna sila dolazi prema njima. Slušajući svoju intuiciju, zaputio se prema izvoru te sile i pronašao kako neka stara žena i djevojka izvode magiju nad Henryjem, sinom kralja.

Što to radite?!” – poviče iz sveg glasa div i stade se boriti sa vješticom, dok je djevojka sa užasom promatrala jer još uvijek nije imala vještičje moći. Frcale su im iskre iz štapića zbog tolike silne borbe koju su vodili. Vještica je pobjeđivala, ali u jednom trenutku u šumu su dotrčala druga dva kraljevića vičući iz svega glasa i omeli vješticu što je bilo znak za diva. Izveo je jednu čaroliju i vještica je mrtva pala na pod. Ali i Henry je mrtav, što sad valja učiniti? Div se dosjetio kako na gori zelenoj iznad tri brda svakih 100 godina raste jedan cvijet zvan Nodipikautis, koji u svojim prašnim vrećicama ima prah koji mrtve vraća u život. Uzeo je u ruke Henrya i svojim trčećim divovskim koracima odnio ga na goru. Prosuo je cvjetni prah po Henryu, ali ništa se nije događalo. No nakon par minuta, začuo se tih kašalj, a zatim sve glasniji i glasniji.
“Erm, gdje sam ja?” –  promuklim glasom Henry je upitao.
“Oh dragi dječače, ne mogu vjerovati da je ovo zaista uspjelo!” – sa suzama u očima mu odgovori div te mu zatim ispriča što se dogodilo. Henry nije mogao vjerovati.
Prošlo je par dana od te zimske noći i sve se odjednom vratilo u normalu. Djevojka je završila u tamnici iz koje nikada više neće izaći, a zbog smrti vještice, proročanstvo koje je na njihovom rođenju prorekla vila Malona se poništilo tako da su kraljevići sada mogli imati žene i svoje potomke. Svaki je od ta tri kraljevića našao sebi ženu, imali su mnogo djece i unuka, te su živjeli sretno sa svojim obiteljima do kraja života svaki u svom dvorcu.