And I want you to love me

» Odlazim, « tiho je rekla. Pogledao sam ju. Nije podignula pogled. Njezina smeđa, kovrčava kosa joj je padala niz ramena i preko očiju skrivajući njezino lice.

» U grad?, « upitao sam. Znao sam da ne odlazi tamo. Znao sam da nešto nije u redu. Ali nisam pitao. I znao sam da je moja krivica što je otišla.and i want you to love me

Okrenula mi je leđa. » Ne, « odmahnula je glavom. Stavio sam ruku na njeno rame i stisnuo ga. Trznula se i moja je ruka pala. Nisam htio više kontakta. Bili smo prijatelji, ali moj ego nije dopustio više od toga. Sva zafrkavanja u vezi nje, to si nisam htio dopustiti.

Povukao sam je i okrenuo si njezino lice. Prameni su joj se ljepili za obraze, a lice joj je bilo blijedo. Njezine inače svijetle, zelene oči, sada su bile tamne. Kao da je imala previše briga na pameti.

Ali još uvijek nisam pitao. Uvjeravao sam se da je sve u redu. Da je s njom sve u redu.

» Davide, « izustila je. Kako je samo predivno izgovarala moje ime. Čuo sam tihe jecaje u njezinom glasu, znao sam da se bori s bujicom suza. Ali još uvijek joj se nisam htio približiti. Nisam se htio povezati, nisam joj htio dati lažnu nadu.

Stavio sam ruku na njezin vlažan obraz. Bila je hladna, ali još uvijek je nisam pitao. Još uvijek je nisam zaustavio, nisam poduzeo nešto.

Zašto? Zašto je nisam zaustavio? Zašto sam bio takva kukavica?

Stavila je ruku preko moje. Njezino inače djetinje lice je bilo promjenjeno. Drugačije, starije. Trepavice su joj bile mokre, oči crvene, usne ispucale. Briga ju je uništila. Ali ja još uvijek nisam pitao. Nasmiješila mi se. Ali to nije bio onaj, njen poznati smješak, koji mi je redovito upućivala. Ovaj je bio drugačiji. Znao sam da je drugačiji. Ali još uvijek nisam ništa rekao.

Mia, djevojka mog djetinjstva. Tog ljeta je imala samo petnaest godina, a ja šesnaest. Sa svojom dugom, smeđom kosom i očima koje su mijenjale boju je promijenila moj život. Moja prijateljica iz djetinjstva. Svakog ljeta bi bili skupa, zajedno se družili, zabavljali.

Ali sljedećeg ljeta nje nije bilo. Uistinu je otišla.

Nije bila savršena, nisam ni ja. Ali trebao sam ju. Još uvijek ju trebam. Moja je krivnja što nje nema. Jer ju nisam spriječio. Zašto je nisam spriječio? Zašto sam dopustio da sva ona zafrkavanja dođu do mene i da mi ego bude veći od ljubavi prema njoj?

Da sam bio pametniji, ona bi bila tu.

Davno sam zakopao sve osjećaje prema njoj, kao i ona. Ali netko ih je morao otkopati, netko ih je morao otkriti i povući na površinu. Netko je morao izvući svaki trenutak, svako sjećanje koje sam imao na nju. Svako dobro sjećanje.

Ona njezina povlačenja, njezin miris, njezina kosa na mom licu, njezino lice pokraj mojega, njezine ruke oko mog struka, moje ruke oko nje.

Mogao sam pretrpjeti gubitak. Ali nisam želio. Ako bol prestane, zaboravit ću ju. Zaboravit ću da sam ja kriv što nje nema.

Trepnula je i suzesu se spustile niz njezine obraze. Palcem sam obrisao mokre tragove i spustio ruku. Nisam ju ni zagrlio. Nisam mogao. Ali želio sam. Želio sam po posljednji put osjetiti njezinu blizinu, njezin dah na mom vratu, njezine ruke na mojim leđima. Želio sam da me njezina kosa škaklje, iako je znala da to ne volim, želio sam da se raspravljamo oko neke gluposti, želio sam da pričamo kao nekad. Želio sam ju zagrliti i ne puštati.

Ali nisam. Nisam mogao podnijeti zafrkavanje, nisam želio da budem predmet sprdnje. Bio sam mlad, glup. Danas bih dao sve samo da je mogu po posljednji put zagrliti i zakopati lice u njezinoj kosi.

»Zbogom,« napokon je izustila. Ispustila je prigušeni jecaj i otišla. Zauvijek. Gledao sam dok se njezina smeđa, čupava kosa udaljavala i osjećao kako dio mojeg srca odlazi s njom.

Da mogu vratiti vrijeme, viknuo bih za njom i potrčao prema njoj. Zagrlio bih ju tako snažno jer bih se bojao da će ispariti. Šaputao bih joj divne riječi, ljubio je. Ali ne mogu.

Jedino što mogu je kajati se. Jer je moja krivica što nje nema.

Još uvijek imam njezin džemper koji je ostavila kod mene tog ljeta. Miriše na nju. Volim taj miris. Sjećam se da mi se uvlačio u nosnice kada bih je grlio ili povlačio. Ali danas tog mirisa nema. Nema ni nje. Nema njezine čupave kose, ni nje kako mi plazi jezik, kako me udara u rame, kako mi oduzima stvari pa me tjera da trčim za njom, jednostavno je nema.

I još uvijek me boli činjenica da sam ja kriv što se ubila.

~ by Rose

rose

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s