Puzzle

Ana_puzzleŽeljela sam nešto razbiti. Rastrgati. Slomiti. Željela sam udariti nečim u zid ili jednostavno trčati dok me noge ne izdaju, samo da se ne raspadnem. Željela sam udariti samu sebe zato što sam toliko slaba i zato što sam samoj sebi dopustila da me emocije nadvladaju i izmaknu kontroli. No najviše sam željela da netko shvati. Nisam se ja pretvarala da sam jaka, jer ja to jesam. Postojala su razdoblja kad to jednostavno nije bilo dovoljno. Kad sam trebala podršku, razumjevanje, razgovor. Kad je bila dovoljna sitnica, poput ispuštanja olovke, da se ja slomim. S vremenom sam naučila potiskivati emocije. Praviti se da ne postoje. Moji prijatelji i kolege su navikli da sam uvijek nasmijana. Vesela, društvena i hrabra bez obzira na okolnosti. Navikli su o svojim problemima pričati sa mnom i dopustiti mi da ih oraspoložim, no nitko od njih nije primjećivao da nekad to treba i meni. Nisam se bunila, jer sam smatrala da sam donekle i sama kriva za to. Kad oko sebe podigneš zid i odbijaš priznati da ti nije dobro ili da si na rubu, rijetko tko će pokušati taj zid preskočiti, a još rijeđe će ga pokušati oboriti. Kvragu, neki neće pokušati ni probušiti rupicu a kamoli izbiti ciglu jer ih jednostavno ne zanima. Nekada sam mislila da sam nevrijedna. Nedostojna i nedovoljno dobra. Mislila sam da je jedino dobro što mogu učiniti nestati. Nisam mislila figurativno. Toliko sam puta razmišljala o tome da je kraj blizu. Iza ugla. Bilo mi je svejedno kako ću umrijeti. Hoće li me udariti auto? Ili ću se utopiti? Popiti previše tableta protiv glavobolje, umrijeti od uboda pčele, sama to okončati? Zaista me nije moglo biti manje briga. Zanimalo me koliko bi se njih iznenadilo. Koliko bi njih žalovalo? Mislim da zapravo nisam željela okončati svoj život. Željela sam prestati biti nevidljiva, iako sam za to sama bila kriva. Pola svog života provela sam pokušavajući se stopiti s gomilom, pokušavajući se ne isticati. Tako mi je bilo lakše. Osobe kojima sam vjerovala primjećivale su me, naravno, no u velikom društvu ja bih jednostavno isparila. U početku mi je to bilo dobro. U početku sam to voljela. Kasnije je postalo naporno. Olakšanje se pretvorilo u teret. Trebala sam se suprotstavljati drugima, a ne slušati ih. To nisam bila ja. Jednog dana sam shvatila u kakvu se osobu pretvaram i to mi se nije svidjelo. Od one vesele, nasmiješene osobe postala sam tiha i povučena. Umorna. Bila sam umorna. Bila sam umorna od života. Bila sam umorna od problema i nedoumica. Bila sam umorna od toga da mi govore da nisam dovoljno dobra, jer sam znala da jesam. Znala sam da mogu ostvariti sve što hoću, u teoriji. Trebalo mi je samo malo hrabrosti i odlučnosti, malo onoga što sam odavno zakopala zajedno s nadom. Sad sam to trebala otkopati, sama, a umjesto lopate imala sam plastičnu žličicu za desert. No ustrajala sam. Kad se slomila, nastavila sam kopati rukama. Kad su ruke bile umorne, dalje me tjerala ona druga vrsta odlučnosti: ona koja se pojavi kad je najviše trebaš i koju ništa ne može uništiti. Ovo sam činila zbog sebe i svoje budućnosti. Zašto ostaviti knjigu nedovršenu ako imate snage napisati je do kraja? Nisam trebala pomoć. To bi značilo da nekome nešto dugujem, a to sam mrzila. To sam mrzila više od svega. Protiv svojih demona borila sam se sama. Ponekad bih uspjela, ponekad ne, no držala sam ih na odstojanju. Natjerala bi ih da se sakriju, kad ih već nisam mogla natjerati da nestanu. Ako nisam mogla dalje, nasmijala bih se sama sebi, a moj glas u glavi bi zahihotao. «Pogledaj dokle si dospjela. Zar zaista misliš da ne možeš? Glupost» rekao bi, što me opet natjeralo u smijeh. Moja podsvijest bila je i moj najgori neprijatelj i moj spasitelj. Ovisi kakav bi joj bio dan. Bilo je to kao da imam nevjerovatno ćudljivog anđela čuvara koji bi me katkad bodrio a katkad obeshrabrivao. Na drugo se nisam niti obazirala. I pogreške su dio lekcije, zar ne? Da, jesu. I ako moram pogriješiti da bi naučila nešto, pogriješit ću sa stilom, a onda ću tu pogrešku ispraviti. Jer se to tako i radi, zar ne? Činite najbolje što možete s onim što imate i što vam je dano i očekujete najgore, a nadate se najboljem. To je ono razborito, ono ispravno. Nisam se pridržavala toga, nikada. Bar ne dosad. Sad sam shvatila da je najbolje živjeti od danas do sutra. Dan po dan. Korak po korak. Polako, bez žurbe i strke. Prije sam mislila da je život slagalica, a ja sam dobila puzzle od 5000 komada od kojih ni dva ne mogu spojiti kako treba. Ispalo je da sam krenula od krivog dijela slike. Još je nisam sastavila cijelu. Sumnjam da ću je uopće i sastaviti do kraja. No ovo što sad vidim, to mi se sviđa. Zbog toga sam ovo što jesam. Zbog mojih odabira i odluka, što pravih, što krivih, ja sam ja. I ne bih se mijenjala ni za što na svijetu.

story & photo by Ana Štivičić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s