Sigurno ste pomislili kako slijedi neki nadahnuti tekst o proljeću, zar ne?! Ali, prevarili ste se! 😛
Radi se o rođendanima! 😉
Naime, dvije su se velike hrvatske pjesnikinje rodile u travnju:
4. travnja 1931. u Zagrebu rodila se Nada Iveljić,
a 10. travnja 1922. u Zlarinu na svijet je došla Vesna Parun.
Obje su nažalost umrle, ali njihovi stihovi su itekako živi:
Riječi
Svojevoljne, riječi se opiru izricanju
naših misli. I poniruće, i pršteće,
u neprekidnom protoku izmiču umu
dok ih izabire; ne daju glasu da
izgovori, ruci da zapiše one prave.
Kad želimo iskazati patnju,
odjeknu podsmješljivo. U šalu kanu
suzu, a odredivost drže beznačajnom
u usporedbi sa sveobuhvatnošću
s kojom izravno ili posredno druguju.
Potiskujući među sobom vjesnice kraja,
ponekad u strahu od crnog uvira
same ulijeću u oblake, u poglede;
na papir liježu kao na ljubavnu
postelju. I prijetvorne, i bezazlene,
nalik stadu janjadi
što se ne da pod nož zbilji
nego živi na svom, skrovitom prisoju,
o kako vješto priječe naše neutolno htijenje
da otkrijemo koja to bijaše u početku
i pomoću nje pobijedimo smrtnost!
~ Nada Iveljić: Noćna smjena. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika 2004.Krila praznine
Stojim na pragu. Kuća me izbacila
iz svog pamćenja.
Vrijeme me ne može
primiti natrag.Još ću malo razmišljati
a onda
okrenuvši se
prasnuti u smijeh.Smijeh od kojeg su skrojena
krila svih zvijezda
u beskrajnoj
praznini
svemira
~ Vesna Parun: Bubnjevi umjesto srca. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika 2003.
Volite li poeziju? Tješi li vas ili možda nadahnjuje?
~ Josyfine
KNJIŠKI frikovi 
A meni je rođendan 29. travnja. 😀
Pišeš li i ti pjesme? Ako je tako, voljeli bismo da barem jednu podijeliš s Frikovima. 🙂
A ja volim poeziju. A i pisala sam pjesme, kada sam bila tinejdžerica, naravno zbog nesretnih ljubavi. Danas samo uživam u stihovima “pravih” pjesnikinja i pjesnika. I žao mi je što je poezija nekako zapostavljena u odnosu na prozu… primjećujem kako malo mladih posuđuje knjige s poezijom. Što mislite o tome?
Ja jako volim poeziju, a i sama sam pisala pjesme u petom i šestom razredu. Ne znam zašto sam prestala jer je to bio odličan način da se izrazim, mogla sam biti potpuno iskrena, ali bih sve osjećaje prikrila u stihovima tako da ih može pronaći samo onaj koji zna što traži. 😉
Najdraže su mi misaone i pejsažne pjesme.
Pjesme je ponekad malo teže čitati od proze jer su pjesme najčešće metaforične i ne govore točno o onome što piše već nekada treba čitati i između redova, a pjesma se najbolje razumije kada se interpretira što se nekima baš i ne da. 🙂
Ova od Vesne Parun mi se baš sviđa. Njene pjesme su stvarno lijepe i uvijek me tjeraju na razmišljanje. 😛
Ja i poezija nismo si baš na ti. Jednostavno se ne mogu izraziti, a i kada napišem nešto ispadne ko pjesmica za djecu od 5 godina. Bolje pišem prozu jer samo nižem misli. Pjesma mora imati neki ugođaj, ritmičnost, a ja to, nažalost, ne mogu postići.
Počela sam ponovno nakon duge pauze pisati pjesme. Rječnik mi je sada puno bogatiji, ali mislim da još puno moram raditi na njima da bi dosegle neku ozbiljnost.
Poeziju obožavam jer mi je i tata voli pa sam je i tako i sama zavoljela. Volim te pjesme nedorečenih misli, kako svatko ima drugačiju sliku koju vidi dok čita pjesmu. Obožavam to što netko može, u samo tako malo riječi, napisati cijeli svijet na papir. Poezija mi je zaista bliska kao i sama proza.
Koje pjesnike volite? Ja, osobno, volim najviše Krležu i Jesenjina, ali nisu oni jedini. Za njih sam prve čula te sam najviše njihovih pjesama pročitala. Ali tu su još I Cesarić, Nazor te mnogi drugi.
Meni su najbolji Dobriša Cesarić i Tin Ujević.
Baš mi je drago što sam otkrila nekoliko poezijofrikova među vama :)!
Što se tiče najdražih pjesnika… ranije sam obožavala pjesme Baudelairea, Ujevića i moje najbolje prijateljice ;), a onda sam otkrila još Enesa Kiševića pa Wisławu Szymborsku (fon. Vislavu Šimborsku)…