Break my fall

break my fallBy Ana Štivičić

“Meg, zaboga. Nisi sama u ovome. Nisi sama ovdje. Dopusti nam da ti…” “Da mi što? Pomognete? Ne bih to nazvala tako”, odrezah prekriživši ruke na prsima. J. me pogledao, namrštivši se. Bila sam jedna od onih koju apsolutno ništa nije moglo natjerati da progovori… Zato što jednostavno nisam imala što reći. Vjerovala sam da sam jedina ovdje koja nije imala namjeru ubiti se, već se samo previše zaigrala sa žiletima. Tako je uvijek bilo. Prvi rez sam napravila sam da probam, Znaimalo me i bila sam znatiželjna. Drugi, treći i četvrti put zarezala sam se samo da vidim koliko mogu izdržati, a onda sam prestala brojati. Jedan od tih rezova poslao me ovdje. Zbog jednog od njih sjedila sam u krugu tinejdžera koji su radili isto što i ja samo iz drugog razloga. Jason se počeo rezati nakon što su mu se roditelji rastali. Emma je to radila samo zato što joj se svidio osjećaj i kao i ja nije imala neki poseban razlog. Jacka je odgajala žena koja se prodavala za novac pa je to činio da otjera duhove prošlosti iz glave. Nije mu uspjevalo iako je većinu svog vremena ovdje provodio kod Lorena. Svi su oni bili ovdje jer su ih roditelji na to natjerali, a ja sam jedva dočekala da se maknem od kuće i da ne slušam majku kako mi govori da nisam normalna i da pod hitno trebam doći pameti. “Meg, molim te. Što prije progovoriš, manje ćeš imati za pričati”, bio je uporan Jay. “Megan. Ime mi je Megan. I ja po ne znam koji put ponavljam da nemam što reći. Sve sam već rekla”, odrezah tiho, gledajući ga u oči. Još samo minuta i mogu otići. Mogu se izgubiti u kampu dok ne bude vrijeme za večeru. Mogu…otići. “Gotovi smo za danas. Možete ići “, predao se Jay. Gotovo istog trena prostorija je bila prazna, jedino smo ja i Jack zaostali. “Hej, Jack”, zazvah ga tiho prije no što je uspio izaći: “Pričekaj tren.” Okrenuo se i zbunjeno me pogledao i njegove sive oči su srele moje smeđe. Nasmiješila sam mu se, znajući što misli. Svaki put kad bi te netko zamolio da pričekaš, obično su željeli pitati zašto si tu, iako su već previše znali. Željeli su znati više. Požurila sam za njim i uhvatila njegovu ruku, ispreplićući prste s njegovima. Nije mi ništa rekao, jednostavno je prihvatio igru. Nije to bilo ništa čudno, znalo se povremeno vidjeti Jacka sa mnom ili s Elenom no ni sa jednom nije razgovarao. “Htjela bih ti pokazati nešto”, rekoh mu tiho, a on je samo kimnuo glavom. Nije često govorio i to me smetalo, jer u onim rijetkim situacijama kad si ga zapravo mogao čuti da govori bilo je jasno da ima lijep glas, onako dubok i hrapav. Glas koji ulijeva povjerenje i sigurnost. Začuđeno sam ga pogledala kad me povukao prema kućici u kojoj je živio sa još nekoliko mladića, no odahnula sam kad sam shvatila da ćemo biti sami. Ili sam se trebala prestrašiti? Nije mi bilo bitno. “Ne želim biti vani”, promrmljao je “Pre… Čudno je. Padat će kiša.” Kimnula sam glavom u znak slaganja i slijedila ga, pustivši da on uđe prvi. “Malo je neuredno, oprosti. Dečki nisu baš… Oprosti”, mrmljao je skupljavši odjeću po podu i bacavši je u kut. “Jack, daj pusti to i sjedi. Ni ne primjećujem nered, moje cimerice su puno gore. I možeš li molim te pričati malo glasnije? Ovako te uopće ne razumijem i moram se osloniti na logiku. ” “Pokušat ću”, nasmiješio mi se, ovaj put govoreći normalnim tonom “Htjela si mi nešto pokazati?” Nasmijala sam se na to. Da, jesam, zaista sam mu htjela nešto pokazati. Htjela sam mu pokazati svoj posebni ožiljak, onaj koji mi se nalazio na rebrima, onaj koji sam napravila sasvim slučajno. “Nemoj se prestrašiti”, rekla sam mu, povukavši majicu prema gore, otkrivši trbuh i rebra. “Isuse. Kako je.. Kako si..?” “Nemam pojma”, odmahnula sam glavom. “Zbog njega si tu?” “Ne. Ovo je posebni ožiljak, prvi koji nisam napravila namjerno.” “Ovaj.. Lijep je”, smeteno će on. Opet sam se nasmijala, spustivši majicu. Nije bilo teško pokazati ožiljak Jacku. Sjećam se reakcije mojih cimerica kad su ga prvi put vidjele. Tri su rukama prekrile usta, potpuno šokirane, a Elena mi je prišla, dotaknula ga, bez obzira na to što se nalazio odmah ispod ruba grudnjaka i prokomentirala kako izgleda moćno. Nije ni premalen, ni prevelik, sasvim je pristojan. “Moram li ja sad tebi pokazati svoje?” “Samo ako želiš. Ja sam tebi ovaj pokazala jer si ostale vidio.” Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom, povukavši rukave prema gore, a onda je okrenuo dlanove prema stropu. I zaista, imao ih je i previše. Cijele podlaktice bile su unakažene bijelim crtama, zaraslim posjekotinama i okruglim ožiljcima od cigareta, no nisu mi bile ružne. Dapače, izgledale su… Ne, lijepo nije prava riječ. Ostala sam bez dara govora, približivši mu se. Polako sam jagodicama prstiju prešla preko jednog, tek onda primjetivši tetovaže na zapešćima. Na lijevoj ruci, točno ispod zgloba je kićenim, gotičkim slovima pisalo STAY a na drugoj, na desnom zapešču je pisalo Strong. Stay strong, kako li se samo toga lijepo sjetio. Od njega ne dobih nikakve reakcije, pa sam nastavila prstima prelaziti preko ožiljaka, a onda sam polako došla do tetovaža. “Sviđaju mi se, Jack. ” “Imaš li ti koju, Megan?”, pitao je tiho, a meni je srce poskočilo. Rekao je Megan. Nazvao me mojim imenom, zapamtio je, sjetio se da ne volim nadimak! Kvragu, pa ako sam mu mogla pokazati ožiljak, zašto onda ne bi pokazala i tetovažu? Zaslužio je da je vidi. “Imam. Tu je, na boku. I piše EXPECTO PATRONUM, jer to na latinskom znači da očekujem zaštitnika, a i to je jedna čarolija iz Harryja Pottera koja kao djeluje kao štit protiv dementora koji se hrane tvojim lošim uspomenama, a da bi proizveo patronusa, moraš imati jednu sretnu uspomenu i onda…. Ne pratiš baš, je l’ tako?”, pitala sam ga, okrećući se prema njemu, pokazavši mu tetovažu koja se nalazila na mom desnom boku, iznad zdjelične kosti. “Zašto je pored nje mali… Je l’ to šišmiš?” “Jest. Šišmiš.” Nasmijao se, i to glasno, a smijeh je odjeknuo sobom kao tiha grmljavina. “Ne sviđa mi se kako djeluješ na mene, Megan. Postajem veseo.” Nacerila sam mu se, isplazivši mu jezik. “I trebaš biti veseo. Ni meni se ne sviđa kako ti djeluješ na mene, pa se ne žalim. Ako se ovo nastavi, priznat ći Jayu da sam samo bila znatiželjna.” “Rekla si mu to već”, zasmija se on “Ne puši to više.” “Što ćeš mu ti reći slijedeći put? Znam da istinu sigurno nećeš”, zahihotala sam, ne mogavši se suzdržati. “Ne mogu njemu reći istinu. Mogu je reći tebi”, kazao je, pogledavši me izazivački. Raširila sam oči od iznenađenja i sjela na pod ispred njegovog kreveta. Nisam ga čak ni morala ohrabrivati da mi kaže, kad je jednom počeo s pričom, jedva je stao, a kad je konačno uspio dovršiti priču, ja sam ga samo zagrlila. Nisam znala što reći, osim toga da će biti bolje i da će uskoro sve to možda uspjeti zaboraviti. Ništa mi nije odgovorio, samo se nacerio, no vidjela sam da je cerek lažan. “Želiš li da ti pjevam? Opaka sam pjevačica.” Opet taj njegov izazivački pogled. “Ma daj? Nisam te čuo da pjevaš”, namrštio se on, a ja sam se nasmijala, objasnivši da ne pjevam za javnost. Rekao je da bi želio čuti. Da želi čuti kako pjevam, ali da ne pjevam ono što ne volim. “You’ve got a heart as loud as lions
So why let your voice be tamed?
Baby we’re a little different
there’s no need to be ashamed
You’ve got the light to fight the shadows
so stop hiding it away”, počela sam tiho, namjerno krenuvši od sredine pjesme. I dobila sam ga. Jack i ja nastavili smo se viđati i nakon što smo napistili kamp. Ožiljci su zacjeljeli. Još su vidljivi, ali su zacjeljeli. Više i ne odgovaram na pitanje odakle mi. Samo se sjetim da je moja bitka protiv mene gotova. I da nema teoretske šanse da je pretvaram u rat.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s