Bajka o tri kraljevića

by Martina Ilijanić

Bilo je to davno, još kada su svijetom vladali najveći kraljevi, silni divovi su lutali velikim šumama, vještica je bilo na svakom koraku, a troglavi psi su bili najčešći ljubimci. I zbilo se da su baš u to doba tri sina, svaki na svojoj zemlji i teritoriju vladali svijetom. Bili su oni dobri, jako povezani, voljeli su jedan drugoga, nitko ih nije mogao razdvojiti, sve do jednog hladnog zimskog dana.
Ti kraljevići imadoše jednu tajnu: te noći kada su se rađali, jedan za drugim, pred očima njihove majke i oca, najvećeg kralja koji je svijet doživio, sletjela je vila Malona i svojim milozvučnim glasom otpjevala pjesmu:
“Kada pojavi se djeva ta,
u pratnji vještice satkane od zla
tad nastati će razdor među njima
i bit će pakao i grijeh nad svima.
Jer djevojka obmanuti će jednog sina tvog
i uzet će ga za slugu svog.
A bit će spašen od tog silnog zla
kada zbog nagrade divova probudi se iz svoga sna.”

Majka i otac su se pobrinuli da nitko nikada ne sazna što su oni tada vidjeli i čuli. Kroz godine živjeli su oni sretno, mali sinovi bijahu uvijek veseli i zaigrani. Jednoga dana, kada je njihov otac već bio na samrti, odluči im reći što se na dan njihovog rođenja zbilo. Vjerovali nisu da će jednog od njih takva sudbina zadesiti, stoga odlučiše da se nijedan nikada neće zaljubiti i da neće imati ženu. Tada im kralj podijeli svoje tri zemlje i padne u vječiti san.

Prolazile su duge i hladne zime i nijedan od trojice braće nije prekršio dogovor. Svaka žena koja bi došla u dvor bila bi izbačena, kraljevići su posjedovali samo muške sluge. Ali jedne zimske noći, u selo ispod dvorca najstarijeg kraljevića stigoše dvije osobe pokrivene crvenim kapuljačama. Obje su bile žene. Jedna je imala plavu kosu poput slame, oči nebesko plave, a lice tako savršeno isklesano, kao u lutke, dok je druga bila potpuna suprotnost: crne oči kao u gavrana, crna kosa boje ebanovine, a lice izranjavano, potpuno ispijeno, osjećalo se kao da je kroz nju prošlo toliko zla i boli. Smjestiše se one u onu staru kućicu na kraju sela, odmah pokraj ulaza u gustu crnu šumu gdje je počinjao rast trnja, bodljikavih biljaka i u kojoj su lutali divovi prognanici koje je u davnoj prošlosti prognao brat kralja, a kralj im je ponudio gustu šumu da mogu živjeti u njoj te su mu stoga divovi uvijek bili zahvalni.

Kraljević Henry, najstariji po rođenju od tri sina, odlučio je sići u selo i pogledati što njegovi seljani rade, a prije toga im je naredio da sve ženske osobe ostanu u svojim kućama dok im on ne da znak da ponovno mogu izaći. Šetao je on kroz selo, pozdravljao seljanje dok nije došao do one kuće gdje su živjele te dvije žene. I začu on tamo tako divan pjev i prateći zvuk toga glasa da otiđe iza kuće i vidje djevojku kako pere robu u malom jezercu. Prije nego što je uspio okrenuti glavu, ona ga pogleda i u tom trenutku zaboravio je na sve. Bila je tako prekrasna! Očarala ga je i kraljević se zaljubio. Pozvao ju je u svoj dvorac, ali odbila je jer se mora brinuti za svoju bolesnu majku. “Neka i ona pođe s nama” – reče joj i tako se njih troje otputiše u dvorac.

“Draga braćo moja! Prije mjesec dana išao sam nadgledati što mi seljani rade i kada sam došao do zadnje kuće prije šume, začuo sam neku osobu kako pjeva. Vidio sam je i bila je to djevojka tako lijepa, najsavršenija u svakom pogledu. Zaljubio sam se. I znam, volim je! I zato vas pozivam na jedan objed prije nego što se idući tjedan vjenčamo.
Volim vas najviše,
Henry”

Braća su se odmah pobunila: “Ta ona je žena!” no svejedno su došli u dvor s namjerom da zaustave daljni kontakt između te djevojke i svog voljenog brata.
“Zar nije prekrasna?” – zaljubljeno ih brat upita
“Stvarno jest, ali kako si mogao prekršiti naš dogovor, Henry, pa zar ne znaš da smo se zakleli da nikad nećemo stupiti u kontakt sa osobama ženskog spola?!”- negodovala su braća.
“Ma prokletstvo sigurno ne govori o njoj. Tja, pogledajte kako je samo dobra. Jedino me brine majka, izgleda da će uskoro umrijeti. Želite li ju upoznati?”
“Može.” – složila su se braća.
Henry ih je odveo niz hodnik do zadnje sobe i ostavio ih pred vratima jer je morao obaviti neki posao. Pokucali su, ali nitko nije odgovarao, stoga su otvorili vrata i zatekli tako grozan prizor! Žena je bila nagnuta nad nekim kotlom i mješala tekućinu iz koje je odisao tako grozan smrad.
“Zaboga, što to radite?!” – vikne najmlađi kraljević.
“Oh, ovo niste trebali vidjeti!” –  zagrmi vještica i baci neki prah na njih. Obojica su pala u nesvijest istog trena. Brže bolje, otrčala je u blagavaonicu i dok je Henry bio u sobi, rekla je djevojci: “Draga, vrijeme je.”

Onog dana, kad je Henry prvi puta susreo djevojku, njena majka vještica i ona dogovorile su se kako će Henry biti žrtva za vještičji ritual. Djevojka će uzeti njegovu dušu i postati će vješticom. Danima su u dvorcu kovale taj plan i kad su saznale za dolazak kraljevića, znale su da je to idealan trenutak. Otrovale su Henryjevo jelo. I baš kako je trebalo biti, on sad mrtav leži u svojoj sobi.
Ponjele su ga prema šumi gdje se trebao održati ritual, ali nisu znale da tamo obitavaju divovi i to je bila jako velika pogreška. Dok su ga nosile, jedan je div, mudrac i čarobnjak, osjetio da neka čudna sila dolazi prema njima. Slušajući svoju intuiciju, zaputio se prema izvoru te sile i pronašao kako neka stara žena i djevojka izvode magiju nad Henryjem, sinom kralja.

Što to radite?!” – poviče iz sveg glasa div i stade se boriti sa vješticom, dok je djevojka sa užasom promatrala jer još uvijek nije imala vještičje moći. Frcale su im iskre iz štapića zbog tolike silne borbe koju su vodili. Vještica je pobjeđivala, ali u jednom trenutku u šumu su dotrčala druga dva kraljevića vičući iz svega glasa i omeli vješticu što je bilo znak za diva. Izveo je jednu čaroliju i vještica je mrtva pala na pod. Ali i Henry je mrtav, što sad valja učiniti? Div se dosjetio kako na gori zelenoj iznad tri brda svakih 100 godina raste jedan cvijet zvan Nodipikautis, koji u svojim prašnim vrećicama ima prah koji mrtve vraća u život. Uzeo je u ruke Henrya i svojim trčećim divovskim koracima odnio ga na goru. Prosuo je cvjetni prah po Henryu, ali ništa se nije događalo. No nakon par minuta, začuo se tih kašalj, a zatim sve glasniji i glasniji.
“Erm, gdje sam ja?” –  promuklim glasom Henry je upitao.
“Oh dragi dječače, ne mogu vjerovati da je ovo zaista uspjelo!” – sa suzama u očima mu odgovori div te mu zatim ispriča što se dogodilo. Henry nije mogao vjerovati.
Prošlo je par dana od te zimske noći i sve se odjednom vratilo u normalu. Djevojka je završila u tamnici iz koje nikada više neće izaći, a zbog smrti vještice, proročanstvo koje je na njihovom rođenju prorekla vila Malona se poništilo tako da su kraljevići sada mogli imati žene i svoje potomke. Svaki je od ta tri kraljevića našao sebi ženu, imali su mnogo djece i unuka, te su živjeli sretno sa svojim obiteljima do kraja života svaki u svom dvorcu.

One comment on “Bajka o tri kraljevića

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s